Pravila za obogatiti se

10 pravila za život, milijun i jedno pravilo o zdravoj prehrani, 7 pravila za upecat frajera, 22 pravila za obogatiti se...O, bogati. Obogatiti se.

.

Moj život moja nepravila. Ujutro natašte ne uzimam toplu vodu, maslinovo ulje, limun... Između obroka ne jedem obroke jabuka, bezglutenske kolačiće... Za večeru ne jedem jogurt i slično. Jedem na što mi curi slina.
A slina mi curi.Ujutro na kavu, špek s jajima,  nekoliko šnita kruha i na puno putra s medom na svježem bijelom kruhu. Ne, ne pretjerujem. 
Užitak je zdrav i hrana treba da bude užitak.

Upecat frajera danas je utopija. Frajera gotovo nema. Gotovo izumrla vrsta. Gotovo.
Uglavnom su danas ostali krkani i krizmenici. Ostali, nazovi muškarci drže se zatvorenih muških skupina, drndaju po društvenim mrežama ili u nekom slučaju bave se sportom. I to je to. 

Što će nam pravila kad ih ionako ne volimo? Samo zato što ih netko nameće.
Nije vrijedno.

I tako. Bogate ste.
Ne treba vam više. Manje je više.

         

Halo, ovdje Balkan!

Opet jutro u  dijelu svijeta zvanom Balkan.

 Budi me iz tvrdog sna. Dižem kapke i otvaram sljepljene oči još razmazane maskarom od protekle večeri.Tisuću razloga za nemarno skidanje šminke.Intezivno čeprkanje po svemu i svačemu s curama do neko doba nije mi baš na ruku za odrađivanje dana na pragu.Ajmo...Sjedim za stolom. Motam po glavi obaveze, događaje od jučer, cirkuse od prije tjedan dana...Šalica na stolu lijeno čeka da
završim jutarnji obred ispijanja kave za još jedan dan pun želja. Idemo. Pregledavam portale Jutarnjeg lista i Večernjeg lista ne bi li naišla na nešto što će me zagolicati da pročitam koji tekst do kraja i kažem : " To je to!"

"Halo! Budi se!" Balkan je to i nema tu revolucija. Nema tu ničega što nije viđeno, što nije pročitano, nije izrečeno . Sve se zna , ništa se ne poduzima.Kreni! Još jedna šalica kave.Zaljepljena za stolac, ne mrdam....

Ni sunce neće kroz oblake. Subota je. I njoj je vikend.

Starke za avanture

Gazim već godinama u starkama i pritišćem pedalu bicikla u istima. Kvačicu gasa nježno pimplam đžonom starki..Kročimo zajedno kroz život starke i ja.

Nikada ne idem na put ako ih nisam navukla na noge ili ugurala bar u zadnji
tren u bočni džep kofera.
Ormar s cipelama je pun. Cipele na petu, balerinke, sandalice na remenčiće, čizme, gležnjače, gojzerice....japanke i papuče za oko kuće i do prvog dućana. Stoje uglavnom u ormaru.
Žena sam, stonoga, mora obuće biti na bacanje... Nosim ih u izvanrednim situacijama. I kad ih obujem kao da sam iznevjerila omiljenu nazuvku sa žnirancima.

Zato Converse tenisice stoje kod ulazno-izlaznih vrata i čekaju novi korak, novi dan.
Pješačile su starke po pijesku. Po školi. Po besciljnim lutanjima gradom... Kombinirala sam starke  s tajicama i sa svečanim haljinama, trapericama i badićem. Neki dan mi susjeda s prozora viče: "Starke i mrežaste čarape, pa to sam ti možeš skombinirati". Nije istina. Nije do mene. Do tebe je.

Raznježi me onaj osjećaj kada uguram bosu nogu u visoke starke, potegnem vezice i zavežem na zglobu. Spremna sam za novi put. Gdje god. Na put nogom pred nogu, na putovanje pedalom, papučicom gasa. Na put u susjedni kvart praćen dugim zagrljajem i osmijehom od uha do uha moje Marije, pričalice s dušom. Svaki put spremna i ponovo rođena za hodanje po školi i trčkaranje po stepenicama milijun puta gore i dolje zbog odmora, odlaska u dvoranu, kopiranja još jednog listića, užine...
Obožavam pijesak. I pokoje zrno kad zaluta u starke kao da pravim bisere. Biseri lutanja, putovanja, iskustva. Želim se sjećati svih. Taj osjećaj i zrnca me čini živom. I to moje iskustvo oživljuje  svakim korakom zrnca koji žuljaju. Ugodno žuljaju kao da me masiraju. Nježno zapisuju memoare.

Kao dijete rođena sedamdeset i neke, a živjela sto na sat osamdesetih, imala sam visoke bijele Pume. Mi klinci, nosili  smo ih kao zaštitu od uroka, kao znak da ti starci mogu ispuniti hirovitu tinejđersku želju radi mira u kući. Nitko mi nije bio ravan jer stajale su mi savršeno. To mi nitko nije mogao osporiti. Čak mislim da sam zbog njih osvojila ona dva dečka na tulumu. I dobila peticu iz logike kod profe koja je bila više od straha i trepeta u školi. Pume su mi davale osjećaj moći. S njima sam mogla sve.

Tako sam odrasla. To ja mislim.

Sasvim slučajno, prije par godina,naišla sam na "Pimpek placu" na autlet sa starkama.
Ulazim u trgovinu... gledam... plave sa sivim vezicama... probam... osvoje me... to je to.
Opet mi ne mogu ništa. Ni babaroge, ni zli jezici, ni karcinom, ni ružno vrijeme... Opet imam moć tinejđerice.

Sretna jer sam našla sam talisman, bijeli luk protiv uroka, plišanog medu za samoću i tugu...
I tako, veselim se svakom danu dok koračam. Svjesna sebe, svakog kamenčića i zrna pijeska dok pravim bisere.

   Sa starkama grabim dalje kroz avanture.

Dišem na najžešće

Važna je obitelj. Važan je posao.Važno je...
Važna sam ja i zato dišem na najžešće.

Nježno potrebna sebi pa onda tebi, njima, svima ostalima...
Ne gorim baš biti svetica čiji kipić stoji u nekoj crkvici s kiticom noname cvijeća. Ne, ne želim biti podijeljena na sve i svakoga. Neću biti ni kifla.Ona smotana, savijena, suha...Za progutat u zalogaju.
Danas se pljuje po egu, a egoista posvuda. Sve  nešto po tom pitanju " piškit ću, kakit ću" , a na kraju sve se svodi na " ja volim samo sebe". Licemjeri kažu da je to licemjerno.
Svi smo mi ljudi satkani od tisuću malih savršenosti i isto toliko nesavršenosti. Tako sudimo drugima ne bi li morali sebi.
 
A sad polako u drugu brzinu.

Slušam te. Čujem te...Određujema što drži vodu, a što ne. Uskačem ako mogu. Ako ne mogu i neću ne volim te manje. Tebi kad kažem NE taj put sebi kažem DA. Trebamo prvo sami sebi.

Graditi sebe moraš uglavnom sam.

 A sad u prvu.

Udahnem, izdahnem, njušim mirise, prizivam sjećanja obojana pomalo u ružičaste nijanse djetinjstva. Osluškujem tišinu razbijenu jutarnjim pjevom ptica. Nema me u masama. Skrivena u sebi, rastem u sebi. Dišem. Na najjače.

Ler

Konačno širim krila. Grlim sebe. Znaš, ima tu mjesta za još ponekog. Znaš da ima tih nekih koji sanjaju snove kao ti i dišu punim plućima kad rade, grle, ljube...žive.

Dišimo na najžešće jer tko će ako mi nećemo.