Važna je obitelj. Važan je posao.Važno je...
Važna sam ja i zato dišem na najžešće.
Nježno potrebna sebi pa onda tebi, njima, svima ostalima...
Ne gorim baš biti svetica čiji kipić stoji u nekoj crkvici s kiticom noname cvijeća. Ne, ne želim biti podijeljena na sve i svakoga. Neću biti ni kifla.Ona smotana, savijena, suha...Za progutat u zalogaju.
Danas se pljuje po egu, a egoista posvuda. Sve nešto po tom pitanju " piškit ću, kakit ću" , a na kraju sve se svodi na " ja volim samo sebe". Licemjeri kažu da je to licemjerno.
Svi smo mi ljudi satkani od tisuću malih savršenosti i isto toliko nesavršenosti. Tako sudimo drugima ne bi li morali sebi.
A sad polako u drugu brzinu.
Slušam te. Čujem te...Određujema što drži vodu, a što ne. Uskačem ako mogu. Ako ne mogu i neću ne volim te manje. Tebi kad kažem NE taj put sebi kažem DA. Trebamo prvo sami sebi.
Graditi sebe moraš uglavnom sam.
A sad u prvu.
Udahnem, izdahnem, njušim mirise, prizivam sjećanja obojana pomalo u ružičaste nijanse djetinjstva. Osluškujem tišinu razbijenu jutarnjim pjevom ptica. Nema me u masama. Skrivena u sebi, rastem u sebi. Dišem. Na najjače.
Ler
Konačno širim krila. Grlim sebe. Znaš, ima tu mjesta za još ponekog. Znaš da ima tih nekih koji sanjaju snove kao ti i dišu punim plućima kad rade, grle, ljube...žive.
Dišimo na najžešće jer tko će ako mi nećemo.
Nema komentara:
Objavi komentar